U trećem licu!

Rain allways make me sad, and happy at same time, i dont know why.

02.01.2014.

time passes.

"Zaboravićeš me. Biće sve uredu."
Još uvijek pamtim te tvoje riječi, a danak življenja bez tebe opet plačam sam.
I lagala si.
Ne, neće biti uredu. Neću te ni zaboraviti.
Prošlo je dugo vremena od kako se nismo čuli.
Ne gledam ti ni slike, ni bilo šta što veže tvoje ime.
Sakrio sam sve od sebe.

Jel' mi to ostalo nakon svega?
Da te krijem od samog sebe jer me boli?
- I uspjevam.
Dok traje dan nema te, ne mislim na tebe.

A onda padne noć, i ti pred očima.
Oživljavam te trenutke s tobom iznova i iznova.
Ne dam im da padnu u zaborav. I znam da ne bih trebao, jer si ti pustila da sve potone, i trebao bih da krenem dalje, nađem neku finu koja će biti moja.
I da je nadem ona nece biti ti.
Ti, koja si bila moja više nego što sam ja ikada bio svoj.
Ali ne mogu, odustao sam od sebe.
Vuk sam.

A vukovi vole jednom za čitav život.

Vukovi umiru sami.

Na tužnim simfonijama u kasno doba noći leden zrak mi pomiluje lice pa se sjetim.
Te zime si bila tu.
Te promrzle prste su grijale moje ruke.
Ledene obraze ljubile moje usne.
Rekla si da srešćemo se opet ako nam bude suđeno.

- Nećemo.

Znam.

08.05.2013.

one, casual story ~~

- Oduvijek sam se igrao sa njima. Oduvijek im pričao ono što one žele čuti.

I oduvijek sam dobijao ono što sam htio od njih, sa vrlo malo izuzetaka. I uvijek ih poslije toga ostavljao, kao preigranu igricu. Negdje na zabačeni dio svemira. Tu su bile najsigurnije.

 

Znam da će me ogromna većina vas osuditi za rečenice iznad, ali polako. Još uvijek niste pročitali moju priču. Priču obićnog momka, iz obićnog kraja. I ne, nije to metafora nikakva. Ja to i jesam.

Puno sam mislio kako početi sve ovo. Kako ispričati. I vjerovatno ovo i nije najbolji način. Ali morao sam vas nekako zainteresovati.

 

Sve počne onda kad se najmanje nadaš. I ja, kao i mnogi momci sada, u djetinjstvu nisam bio najprivlačniji ženskom dijelu populacije. Bio sam sasvim zadovoljan kad bih nekoj od njih bio i prijatelj. Nema veze što se ona palila na mog najboljeg druga, sve dok je bila tu, ja sam se osjećao posebno, a ono što je ona u svom 'fucking' vremenu pričala o njemu, ono 'sweet childlish love', sam pokušavao da zaboravim čim bi ispričala. Oduvijek sam im mogao biti najbolji prijatelj. Samo što ja nisam bio prijatelj, nego osoba kojoj je stalo do tih osoba. Ali poslije par popušenih fora, i ispaljivanja sam naučio da čuvam u sebi. Nisam pokazivao niti jedan jedini feeling za bilo koju od njih.

Naravno, vrijeme je prolazilo, i moralo se naučiti kada pokazati koju od emocija, a ne biti isfuran ili povrijeđen, razočaran i ma koliko pridjeva ispričao koje označavaju to stanje.

 

Onda je došla srednja, i agonija se produžila. Čak i pogoršala. Gotovo najmanji u razredu, ljudi su bukvalno potkvačivali na mene, ono " de skloni ga, umal' ne stade na njeg' ". Kao takav, level muškosti " hellou kitty ", ne da nisam bio privlačan njima, nego sam još bio i razlog podsmjehivanja. I sve bi bilo ok da sam ja prihvatio stvari, i postao štreber, učio do iznemoglosti, napravio time hobi koji će sve te stvari s curama ostaviti po strani.

 

Buntovnik - mala riječ za mene. Glup - još manja.

I onda prva cigara, misleći da ću time biti više " fra'er ", jer su svi "major" školarci pušili, nas trojica počesmo. Uprkos silnim kašljanjima, i obeštećivanjima ličnog buđeta, minus sendvičima, sokovima i ostalim za što je đeparac trebao da služi. Dani se nizali, ništa se nije mijenjalo, osim da smo pušili zato što smo navikli. Dakle, obeštećivanja i ostalo se nastavilo. Slična stvar se vukla kroz čitavu gotovo srednju školu.

 

Naravno, bilo je tu i par nekih cura koje bi 'zalutale', pa bile tu par dana, i onda se uspješno vraćale na " pravi put ". Šta'š s njom bolan kad pojma nemaš?

To ti je isto da igraš centarfora u Barceloni, a ne znaš kopačke svezat. Isto svega mi. Samo zapinješ, i linije ti smetaju.

Onda matura. Mislim da sam jedini momak koji nije zaglavio tu noć sa nekom curom. Pristojno obučen, pristojnog ponašanja, alkoholiziran ( hrabar ) - almost simpatičan. Da bi stvar bila gora, junf mi tu veče skinu udata žena. Od koje sam dobio ban poslije. Jer " nisam imao čistu iglu ", znači - one night stand. A ja se zaljubio. Gdje se nećeš zaljubit - svrha postojanja, stavit' ga.

Da se vratimo na maturaciju, stavih ja njega. Već iskustvo je bilo na mojoj strani, teorija u full-u . Praksa je štekala životom pa jedva potrefih, ali koja je to sreća bila. Nije bilo važno što su joj sise visile i brisale prašinu sa pločica u potonulom wc-u. Par hop-cup-ova i to je bilo to.
I sad vi mislite da sam se ja osramotio. Eh, totalno ste upravu. Ženu herc umalo nije strefio.

Poslije toga povećanje izdržljivosti na nivo se moralo dotjerati pa su se pornići gledali 7 puta dnevno, duplo više puta nego što se jelo. A „ubijanje mačora“  je bilo na nivou onog tipa što je riknuo radeći to. A onda došao fakultet. Tačno nisam bio ni svjestan koliko sam bio glup za ovo „female things“ dok nisam krenuo na taj frigid faks . Veći grad, no parent advisory i od tada je počelo. Gledanje romantičnih filmova do besvijesti i hvatanje svake jebene rečenice koju bih prodao sutra na klupi nekoj random lutalici. Beskrajno iznenađenje kad sam shvatio da to zapravo radi. Eh tek je onda počelo skeniranje tih istih filmova dok ne zaspeš.
Ali ja sam bio pametan. Mislim. Nikad nisam gledao ove popular romansa filmove. Što je film nepoznatiji bio – za mene je to bilo bolje. Jer glupo je biti provaljen kad kažeš nešto što je ona baš juče pregledala. Isfuraš se ko yu-gi-oh u srednjoj.

A onda je sve to postalo opsesivno, pa se pacijentice mijenjale ko čarape poslije treninga. A efekt se povečavao kad obazireš pažnju na svaki njen biser i čitaš između redova pa ga potakneš sočnom laži. Ali naravno, da bi im lagao moraš biti pripremljen, pa sam sebi uveo školu laganja. Tačno bih prošao i na poligrafu. Fond riječi se povećavao dok sam čitao knjige „iz nekih drugih razloga“. I sve se cure lože na knjige jer smatraju da si pametan. A da se razumijemo, u tim istim knjigama ima milion parafraza koje dobro dođu ono u mraku, kad sve utihne, jebote film kad joj šapneš tri – četiri riječi na uho. Ona se naježi, k'o ženka balagara, dođe joj da ti otkine glavu i siluje te tu. Non šalantno.
Opsesija kao opsesija, više se nije biralo, ružna- lijepa, zgodna – nezgodna, sve su bile iste. Sve je bilo one night stand. Mislio sam ako ne ostanu tu dovoljno dugo, nijedna neće biti bitna, samim tim ne znaš šta je ljubav, ne možeš biti povrijeđen, niti zavisan od bilo koje od njih.

Facebook je čudo. Sa njim je bilo lakše, jer uvijek imaš Google. Uvijek su bili povezani. A Youtube je služio da joj pjesmom dočaraš sve ono što bi riječima bilo glupo. Pjesme su uvijek prolazile. Ali morao si imati bogat muzički repertoar pa sam slušao sve moguće. Od Cece do SOAD. Prije nego što počneš kako treba pisat sa njom prvo joj obletiš čitav zid, vidiš na šta se loži. Citate na svakoj slici, statuse i sve to. I sve to ukomponuješ u jedan profil. Onda „voliš“ ono što voli i ona onda znaš kako razmišlja, šta je pali, šta ne voli i tako dalje. Znači, to je step uno.

Sve žene se lože na ono da je „SLUŠAŠ DOK ONA PRIČA“. Ja sam imao drugačiji pristup tome. Slušao sam ono što ona priča, da bih znao ono što ne priča. Uvijek je to što ona ne priča bilo puno zanimljivije nego ovo što priča. Dok ona priča o lakovima, bivšim momcima, prijateljicama, ja sam slušao ono što ona misli o svemu tome. I to mi je bilo puno bitnije nego ono što bukvalno pričaju.
Vremenom sam postao stručnjak za čitanje ljudi. Bukvalno sam znao način na koji razmišljaju.
Onda su na djelo dolazile romantične geste. Ali pazite, romantična gesta se dlakom dijeli od patetične geste. Da bi bila romantična, moraš da znaš šta ona voli, i u kojem trenutku voli. Ako promašiš bilo koje, odmah je patetika. Patetika je dosadna, pa ćeš vjerovatno dobit' nogu prije nego što se okreneš oko sebe. Nešto poput karme, dok te služi dobra je, al' kad ti okrene leđa, najebo si brale k'o Milan u Istanbulu 2005.te.
Sve žene privlači neizvijesnost. Mislim da sve ljude privlači. Ali ako je u određenoj mjeri. Naprijmjer, kažeš joj da će te nešto uraditi idući petak, jer se tada zvijezde poklapaju u Edhemovoj hemisferi ( to sam zaboravio napisat ), i onda je iznenadiš nečim što si vidio na filmovima. Katanac sa vjećnom zakletvom na ljubav je uvijek palio. Uključiš maštu još malo, doradiš, saznaš koja joj je omiljena boja, u toj boji ofarbaš katanac, izvučeš sa googlea neku žustro romantićnu rečenicu i to joj kažeš. I obavezno obuješ neke zimske čizme sa gumenim kramponima da se ne oklizneš na njeno balavljenje kad joj usta udare od trotoar od čuđenja.
Ovo što sam zaboravio napisat. Momci, for God's saik, naučite barem dva sazviježđa. Žene se pale na zvijezde k'o moja nana na baklavu. Tako ju je dedio priveo. Da nije baklave bilo, kurac bi i mene bilo.
Znači, dalje, poljupci na kiši. Obavezno. Jest' , sve će one vama reči da je to glupost, i da je to njima obićan poljubac. Al' brate moj, ono što film u kosti usadi tim tinejđ paćenicama, to ni Torabi ne iz-sadi. Znači, obavezno. Mistika isto. Nemoj joj odmah ispričat' svoj život. Kako ti se baba Mileva zvala. Kako ti stari ima ožiljak na desnoj strani mišića lijeve ruke. Boli nju kurac za to. A uskoro će je i nečiji drugi da boli. Jer ćeš dobit' nogu.
Horoskop, obavezno. Ne pričati njoj kako je njen horoskop zakon i to. Nego horoskop će ti dati uvid na njene mane i vrline ( neke ) prije nego ih ti sam uspiješ otkriti. Tako ćeš znati kakav pristup imati. I UVIJEK SAMOUVJERENO. Jer ne možeš joj biti dobar, moraš joj biti NAJBOLJI.
I da ovo ne bi bio tutorial kako smuvat' curu idemo dalje.

Dakle, to je bilo vrijeme biznis vezica, dnevne, Jump veze. I onda naletih na djevojku s kojom sam pisao dugo. Par mjeseci. I koliko god planirali da se upoznamo od tog nije bilo ništa. Uvijek je nekom nešto bilo iskrsnulo. „Kasnio voz za Bangladeš pa nisam mogao stići.“, „Mama mi dobila pa morala po tampone ići“. I slićno.
Bilo kako bilo, dođe dan kad se i upoznasmo. Naravno, naprasito i sve to, prvi poljubac za pet, šest minuta, odmah veza. I onda ti tačno sve one fore ne trebaju. Ali pomognu ponekad kad uradiš nešto fino za nju, samo da bi održao onaj plamen koji gori od početka. Ne kažem da je trebalo, ali nije bilo loše. Veza se oduljila, a ja nisam bio pripremljen na to. Što se tiće onih kratkih vezica, tu sam bio nepremostiv, ali ovih dužih, a ne.
Ljubomora, behaviour i sve ostalo dovedoše do kraja. Znači prvi put napaćen. Ljubavni paćenik.

Od pomirenja nije bilo ništa, ali u onim noćima kad si sam uvijek sam je vraćao ondje gdje joj je bilo mjesto. Pored mene. U mašti naravno. Ja volim vjerovati da je to zapravo bila java.

Dani se nizali, ja se vratio starom načinu života. Derneci, nove žrtve i sve išlo po starom.
Ne kažem da je bilo dobro, naprotiv. To je dobro dok ne osjetiš ljubav. Kad prvi put osjetiš ljubav, onda su sve te žrtve ( volim ih tako nazvat, jer i jesu ), samo pokušaji da voliš nekog. Tražiš iglu u plastu sijena. I tako se mijenjalo, tek ponekad se nalazila osoba koja ti baci iskru, a ti tražiš plamen. Iskra se ugasi,  ti nastaviš dalje.
I onda se jedan dan promijeni sve. Od prvog trenutka počneš idealizirat osobu onakvu kakvom je ti želiš, uspiješ je dobiti, ali nikad u onolikoj granici koliko bi ti želio To je recept za cure. Definitivno. Nikad ne dajte momku da vas osvoji ono 100%-tno, uvijek čuvajte onaj 1% za koji se on mora boriti čitav svoj život. Igra vruće hladno je uvijek, od kako je svijeta uspijevalo i uvijek će uspijevati, daš – uzmeš, on želi, bori se, dobije, uzmeš prije nego mu postane svejedno, on se opet bori, i prije nego što skonta da je to igra, on je zaljubljen i voli te više od svoje familije.
Izazov je jedini bitan za sve muškarce. Ako niste izazov, niste zanimljive.

Dakle, sve se promijeni, počneš sa starom igrom, pričaš ono što ona hoće slušati, radiš ono što ona hoće da uradiš. Glumiš Mr. Savršenog. Ali i ostaješ takav. Jer ako prestaneš, nemaš je 100%tno i gotovo, gubiš je. U tom vremenu se ona zaljubi, zaljubiš se ti. I postanete ono što i jeste. Savršeni jedno za drugo. I opet se boriš. Ali opet karma, postoje neke osobe koje će vam dati sve od sebe, uzeti sve vaše, i onda kad mislite da ste ravni, one će vam spucati toliki šamar da će se sve okrenuti od vas. I onda je na vama da li da im to oprostite, ili ne. Svi mi oprostimo jer ne želimo izgubiti. Sjećanja nas uvijek čuvaju tu negdje, na međugranici. Divimo se onom čemu smo prošli s njom, a ne gledamo ono loše. I jedan, dva opraštanja, pa počnemo shvatat sve to. I onda dođe kraj. To su najgori krajevi. Toliko ih želiš, a toliko ih se bojiš. I uvijek se vaga tu negdje, pa kad te povuče na jednu stranu, budeš kratko pa se opet vaga. To je teško. Moraš imati jaku volju. Ja je nemam. Dok je držim bijesom, to je najjača granica. Ali kad on popusti, onda je gotovo i nema.
I tako još jedan kraj u životu. Još jedna propala ljubav. I onda više nego ikad želiš novu. Opsesivno tražiš osobu koja je vrijedna tebe, kojoj ćeš htjeti da čitav svijet bukvalno stvoriš na dlanu. Ono traži mjesec, ma idem ga skinuti, ko mu jebe mater, nek potopi Japan.
I opet potrage.
Ja sam svoju našao. Novu ljubav. I svaka nova je veća od prethodnih. Puno veća.
Osoba kojoj sve što osjećam mogu reči onako frigidno. Bez fraza.
Osoba kojoj se mogu nasmijati u lice, jer je najljepše na svijetu i ja ne znam šta radi tu sa mnom.
Osoba koja ima jednu jedinu manu. Mene, i da, tu što nema krila.
Volim reči da je anđeo, jer je nast'o od đavola, a njen svaki nokat krije otrove što me iznova otruju. Ljubavi.
Ona je moj bljesak, moja oluja, kiša, radost, tuga, moja suza, radosnica svako jutro kad se probudim i skontam da je ona tu, još uvijek.
Ona je ta koja me natjera da sanjam budan, koja me pokrije pred spavanje, iako ona uveliko spava. Kad nađeš takvu osobu, ništa ostalo neće biti važno. I koliko god htio, nećeš je više nikad u životu tjeti ispustiti. Jer jednom se rodi prava za svakog. Moja je pored mene. Šta je s vama? Tražite je. Vrijeme se nikad neće vratit.

28.04.2013.

post scriptum

nekad vratim se u dane kad sve je bilo puno lakše, podstaknut idejama stvorim svoju stvarnost iz mašte, moja oluja, bljesak, vrijeme, svetinja i idila, što ljubavi daje krila, noc, slika, ja i moja vila, pola aprila, proljece uzima sve na sav mah, lista, boje kista ne dopiru do srca, bolest je uvijek ista, laž ostaje laž, pa trebam vremena da nadem staru draž, a lica neznanaca se slažu u spomenar, pun je taj staž ~

22.04.2013.

I tako prolaze dani.

Znaš, druže - progovorih flaši ispred sebe - ti si jedina tu. Više nije kao prije kada sam morao birati između drugova i nje. Sada ne moram. Ona je otišla, otjerao sam je. Ne, nemoj me gledati tako, ne jadikujem. Znaš, prija mi tvoj mir. Samo se ponekad nagneš da mi usne dodirneš, hladno, kao i ona. Znam, prolazi sve, i naše je prošlo. Zato se i družimo. I proči će i ovo, znam i to. Ne znam da li je sretna. A i kad saznam da nije onda je opet otjeram. I kad saznam da jest, onda ona mene otjera. I tako se tjeramo, i uvijek ostanemo tu negdje na sredini, premalo hrabrosti da opstanemo, i previše ljubavi da se oprostimo. A bol nas ne ostavlja. Mislim na tebe i mene. Naravno. I onda je sretnemo zajedno. Ono kad se soba okrene i utone u mrak. Tonemo samo. Ali kad dotaknemo dno, opet ćemo biti na zemlji. Samo požuri. Ne mogu više ovako.

13.04.2013.

Iznova!

I onda opet noc, prati skitnice pred vjecni sud, pred samim sobom, pa preispituje postupke cežnjom okovane ispod maske, osmijeha što drugi vide dok sunce probija oblake. Tu sam i ja. Vjecni stražar nad pustim putevima Gospodnjim. Nema veze što odlazim. Odlazice ljudi citav život. Nekim ce dolaziti. Neki ce ostati. Rijetki ce srcem zatvoriti vrata a guzicom otvoriti. Jesam li ja jedan od takvih? Vidi me sad. Udaljen par centimetara a daleko miljama. Kad se konci zamrse i zategnu, uvijek pucaju. Ne odpetljavaj ih sada. Ne treba ti da se zamrse opet. I onda opet Pandora otvori kutiju pa se prevarimo, kad-kad ja, ponekad ti i odkopamo sjecanja. A ona stvaraju ljubav. Ljubav stvori bol, pa nas boli oboje. Uvijek nas je boljelo. Od kako se znamo. Zbog nas. Prije nas je boljelo bez nas, pa je bilo nekako lakše kad srce odiše prazninom nema te šta boljeti. Ali kad je puno... oznaceno jednim imenom, datumom i vremenom. Jesmo li bili srecni ? Ne sjecam se više. To je moja noc. Kad padne, uvijek pokrije dan. Ali moram cekati drugi... sa tobom, nekom drugom... svejedno je. Mora svanuti.

13.04.2013.

Vrijeme za zaborav istiće!

Tako ti je to, brate. Svemu dode kraj. Kad se okreneš oko sebe, i pogledaš ocima punih realnosti shvatiš sve. I onda postane kasno za preispitivanje grešaka. Pogriješila ona, ja, neko treci. Odjednom postane nevažno. Ali teško je objasniti sebi dok slike motaš iznova i iznova u glavi. A ponos kao užarena kopija nekog dramaticnog filma ti ne da da misli pretvoriš u stvarnost pa ideje moraju ostati na papiru. A snovi ostaju tamo gdje su i bili sinoc. Nikom ih više i ne pricaš. Samo te iznova i iznova podbadaju i probadaju. A ona... nje nema. Shvatila je i ona. Kraj. I onda ti dode na pamet recenica " da mi necemo ni završiti kada bude kraj " i shvatiš da je to znacenje bilo samo za tebe. Mi nismo završili. Ne, barem dok mislim o tebi i dok te sanjam. A ti, letiš ptico ka nekom drugom gnijezdu, i ja ne radim više ništa da te zaustavim jer se bojim da nisi bila sretna u mom. Gotovo da je smiješno kad te proganja neko koga više i ne vidaš, ne pricaš, koga ne osjetiš. Samo pOneki neznanac utoli glad za ženom, lažnu nadu ti da da ceš se opet zaljubiti pa padne noc i sve to zajedno s njom padne u vodu. Sjene se opet vrate i opet bole. Da, boli, boli onako kako niko nikad nece razumjeti. Vjerovatno nece ni mene. Kasno je da mislim o tome. Vrijeme je za zaborav.

18.02.2013.

Half way down

Preživjeli smo ovu hladnu zimu, ali zajedno, kako misliš da je preživim sada, kad ide proljeće, a srcu jesen, i ja koračam sam... još uvijek.

09.11.2012.

Sometimes, you just wanna quit. Feel the end.

Ponekad se tako zamislim, i pokušam razumjeti sve ono što mi je na duši. One stvari koje tu stoje razbacane, nepovezane, pokušam pretvoriti u niz. Nanizati ih kao bisere na ogrlicu, a one loše samo baciti daleko od sebe, daleko od svih. Nije kraj. Ne mogu da shvatim da možemo imati kraj. Kad trajemo dokle i ljubav u nama. Ona nam produžava i skračuje živote. Doduše, uvijek je to isti vijek. Ljepši dok traje, a onda presuši izvor. Pa tražimo drugi. A i kad ga nađemo, ne teče isto kao prethodni. Ponekad nađemo veći, bolji izvor, pa nam on zasjeni sve prethodne. Medvjeđa usluga. Dok traje dobar je, a kad presuši... uh. Teško ga je zamijeniti. Teško se napojiti s nekog drugog. Kao da dišeš punim plučima, pa odjednom... stane sve. I onda umreš. A kad umreš... valjda kreneš s nekim životom. Vjerujem da nije gotovo. To je samo strah. Obuzima me svaki put iznova i iznova kad pomislim da nikad neću imati nekog kao tebe. Da ti nećeš imati mene. Ali oboje ćemo imati uspomene. Više ih je sretnih, pa sam sretan, i tužan. Sve ovo što osjećamo je neki miks osjećanja što su protkana nadom. Nadom za bolje sutra. A moje bolje sutra se oslikava da mi s tobom počinju jutra. Jedino. Tako i samo tako. Takko.

04.11.2012.

Nekad smo bili mi, sad smo ja i ti.

Jedna pjesma, jedna ljubav, jedna žena. Tri stvari u jednoj. Tri slova i pet njenog imena. Sjećaš li je se ? Ja je se sjećam. Sve i ona.

29.10.2012.

Prokleta bila.

Promijenili smo se. Ljudi se mijenjaju. Znam to. Ništa nije isto. Nema tebe, mene. Nema nas. A značiš mi još uvijek. Teško je bez tebe. Još teže mi je s tobom. Komplikovano je. Bolje da ne objašnjavam i da se dotučem čašom. Ona me sluša i kada ne pričam. Ona me razumije. Ali me vrati ondje gdje smo bili sretni. Gdje je kiša bila sretna a pljusak donosio oluje osjećanja što me priviše na tvoje grudi zauvijek. Glupa riječ. Ništa ne traje zauvijek. Znam to. Uvijek sam znao. Ali zašto boli? Zašto me još uvijek boliš?

24.10.2012.

Sometimes I miss u.

Ponekad jesen je. Ponekad jesenje oštrice hladnog zraka me udare u prsa pa se okrijepim tom jakom dozom tvoje ljubavi. I onda sve bude jasno. Probudim se iz sna. Trebaš mi. Kao uspomene što me vežu za tebe. Trebaju mi sjećanja. Nikom ih ne dam. Nikada neću. Nikome o tebi ne pričam. Osim samom sebi. Nikome svoje snove ne otkrivam. Otkrio sam ih davno tebi. Naši snovi su ostali nekim drugima. Možda će ih znati cijeniti. Iskoristiti. Obvila nas je tama i magla na putu ka vjećnosti. I zalutali smo... Šteta, nikad se više nećemo vratiti...

10.10.2012.

Navik'o sam sam, zato odlazim!

Ako poklonim ti srce, dal' ćeš znati da ga paziš? Dugo hod'o sam po vatri, pa te molim sada shvati...

09.10.2012.

Noćas!

Noćas počinju sjećanja. Noćas počinje naša ljubav. Heh. Počela. Nekad davno. Ali volim misliti da počinje opet. Iznova i iznova. Noćas počinje bol. Počela. Malo ranije od ljubavi. Jer, svjetlo i tama, ljepotica i zvijer, ne idu zajedno. Ne, draga, ne bi bilo fer da idemo ti i ja. Ostani. Nestani. Ko će prvi?

05.10.2012.

Weird!

Već si odavno shvatila da sam čudna biljka, zar ne? Ja ne rastem svjetlošću, ja rastem tamom. Tu smo se razišli. I neka smo. Nikad svjetlo i tama neće moći zajedno, a ni jedno bez drugog. Oboje mi to znamo...

03.10.2012.

Krenulo je po zlu.

Ok. Krenula noć po zlu. Ponekad tako krene. Šta reči? Kad se sjetiš da si zaljubljen u nekog u koga ne smiješ. Heh, zaručena je ona mali - sam sebi kažem al' đaba. Nemoj se pitat' volil' te još uvijek. Ne voli. Ubijedi ono srce što kuca starim stopama propasti. Poštedi se bola. Prošli smo oboje kroz to puno puta. Ne treba nam opet. A možda je i bolje da se vratimo prije nove ere. Novog razdoblja života. S tim da će neko drugi proči kroz ono što sam ja. Ne. Ne mogu to priuštiti nekom. Ja sam izdržao. Da li će on? Ne vjerujem. Treba snage i strpljenja. Ja nisam strpljiv. Proči će!

03.10.2012.

Echo in the distance...

I ništa u sjećanju neće stati na mjesto tvojih hladnih obraza i ono buđenje u rano jutro. Sjećam se svakog trenutka. Svakih vrata što ih ostavljah otključana samo za tebe. Ne zato što mi se nije ustajalo nego da bi mi priredila jedan od najljepših prizora za nekog. Prva slika padala na tebe, a zatim i druga, treća... Šteta što se sve završava u životu. Možda je i bolje tako. Barem znamo cijeniti ono što možemo izgubiti. Mi smo se izgubili. Davno. Pod maglom tog novembra, decembra... više se i ne sjećam. But I feel I'm growing older And the songs that I have sung Echo in the distance Like the sound Of a windmill goin' 'round I guess I'll always be A soldier of fortune ....

02.10.2012.

autumn.

S prvim listom na zemlju pala je i posljednja nada da će sve biti kao prije, kao nekada. Ne. Vrijeme je da krenemo dalje. Oh, moja sudbino. Opet smo sami ti i ja. Jurimo nekom u naručje, nekom u novi zagrljaj koji mora biti topliji od prethodnog, jači, ali i slabiji. Kad krenemo opet u propast, u bespuće otkriveno tamom da nas uzme oko pasa i ne da nam nigdje dok se plima ne povuče. I onda opet... oseka života. Puno se brodova nasukalo na stijene naše ljubavi. Vrijeme je da sagradimo svjetionik.

30.09.2012.

Uno, Due ...

Mozaik života upotpuni ta sijeda vlas što padne na sto i obnovi sjećanja. Uspomene starim plamenom oprže srce i probudi staru bol.

27.09.2012.

Ljubavi, moja tugo~

Jesen u mom sokaku,
kiša pada na sve strane,
ona stoji na prozoru sama,
čeka mene dok ne svane ~~~


https://www.youtube.com/watch?v=nHrxtmgPuYs

27.09.2012.

One dream, one road. Way back.

Uvijek je gledala sat, i čim sklope kazaljke krug. Ko mala bi šaputala tad, da negdje neko misli na nju.
26.09.2012.

Pozitiva.

Ne dam te ni za šta! Kad bi znala sve riječi koje ne mogu da provalim, koje neće preko jezika da pređu. Samo kad bi znala koliko značiš i koliko mira unosiš, koliko vjetra u kosu jednom sanjaru što uvijek sanja nestvarno a nije svjestan koliko je ralnost dobra. Kolika pozitiva.

26.09.2012.

Jedra života.

Bila je ona druže tu, uvijek kad je trebalo da popravi sne, da popravi sve, da sanja da bude sve kao pr'e. A ti... bio si tu da je otmeš od snova da bude tvoja voljena, samo ona, jedna, uvijek jedina, ne... nije bila sredina. Bio si da joj pokvariš dan, mjesec, stoljeće, u njenom životu ne sviće više proljeće, ne beharaju grane ljubavi, sada pusti je neka traži sreću sa nekim drugim. Nemoj.
Nemoj ponoviti grijehove što uradio si milion puta, ne budi grub, ona neće biti ljuta kad vidi da nastavljaš dalje bez nje, Nekom drugom pusti da bude žica na gitari što sviraće uspavanke, kao što je sviralo njeno srce. nekad pred spavanje, dok je lupalo kao da je posljednji sekund, kao da te više nikada neće vidjeti, onda kad se njen osmije razlivao bojama mraka, u izgubljenoj sobi što prozori joj gledahu na ljubav, jedinu, najveću. Neće se ponoviti. Nikad više. Dugo je ono zauvijek što si obećao joj stotine i stotine puta. Prevario si se. Ona dalje plovi bez tebe. Pusti njena jedra nek' se vijaju putem vjetrova što ih osjeća u kosi. Ne. To nisi više ti.

24.09.2012.

Truth. Global truth.

Ponekad se zamislim. Misli teku koritom od kamenja sazdanih zidina nekih kula u daljini mora što svjetionik gori. Greben. Život kao brod plovi sa po sadom, ljudima koje volim, i nalijeće na podvodne struje što me vuku ka toj obali. Ne. Nema pristaništa za ovakve brodove tu.
Nema luke u kojoj će se skrasiti. Čudan sam. Svima. Stalno mi to govore. Ne znam zašto. Sebi sam normalan. Da li sam samo navikao na sebe? Da li je ovo ona opća istina o ljudima?
Da li sam tužan? Ne. Nisam. Ja samo nisam sretan. Ja se vodim po onom da sve što se dešava mora imati razlog. Nema slučajnosti. Slučajnost je samo onaj ishod stvari koji najmanje očekujemo. Sve je predvidivo. 
Srce ima dvije strane. Dva puta. Dvije polutke. Tamnu i svijetlu. Tugu i sreću. Jedna uvijek vlada. Tako je to kod ljudi. Moje je već zasjenjeno tamom. Tamu sam zavolio vremenom. Mrak nikad ne odaje svoje tajne. Uvijek te iznenadi nečim neočekivanim. Nekim spletom okolnosti. Kad se najmanje nadaš. Kažu da je noć najtamnija pred zoru. Onda svjetlo odjednom. Budeš sretan jer si pred toliko oblaka i munja pokazao snagu i uspio saćuvati kormilo. Uspio sačuvati to jedro. Držao ga jako kroz oluju. I onda postane vedro. Uvijek ima svjetlo na kraju tunela. Ponekad je samo previše udaljeno pa ga ne vidiš. Moraš se boriti. Uvijek ima nade za nešto. Nešto.

24.09.2012.

Zajeb' ili ne?

Ou kako mrzim ovaj osjećaj što u grudima kao drevni ratnik krši tamu ispred sebe i kroz okorjele grane starog drveta tmine rasijeca da uđe svjetlost. Događa se. Kao aurora borealis.
I strah me svega. Svakog pokreta. Svaki poljubac završi ondje gdje nikad ne bi trebao. Dira u centar pažnje. Svaki poljubac gori plamenom koji ni ne sanja da će se ugasiti.
Slutim da hoće i to me ćini gorim. Oprezno kročim svaki korak.
Ali ipak je nekako bolje. Kad sa osmjehom na licu kročiš u snove i shvatiš da se puno ne razlikuju od stvarnosti. Hm. Prelijepo zvuči. Ponekad se zanesem.
Ipak me strah. Strah me da će obrisati sjećanja. U polje zasaditi neka nova koja neće odisati sivilom i tamom nego nekim svijetlim bojama. Nisam ih još upoznao. Ne znam za vas ali ja volim svoja sjećanja. Čine me tužnom ali iskusnom osobom. Lakše mi se boriti sa realnošću a sanjati mi je gotovo svaki dan. Snovi su onda bolji. Uvijek.

22.09.2012.

Zatvori oči.

Ne plaši se. Znaš da te ja uvijek čekam. Ondje gdje sam stao, pao, na ljubavnom putu života. Plakao nad slomljenim krilima anđela što te volio k'o niko. Anđela što postade đavo ljubeći se tvojom slikom.  Zatvori oči. Uvijek bićeš tu pored mene. Kad bude najteže znaš koga trebaš se sjetiti. Znaš kome pogled uputiti.
Znaš da sam drugačiji. Znaš da nikog ne slušam. Kad su rekli da si prokleta i da sam u zabludi nisam im vjerovao. Kad su rekli da trebam stati na loptu, ne predati se tom lažnom osjećaju, nisam im vjerovao. Ponekad mislim da sam trebao. Ponekad mislim da kiše ne pljušte.
Nekad se pljusku ljudi raduju. Ponekad u pustinji. Kao u mom srcu. Nema osjećanja. Nema istog, nema iste. Treba mi samo zagrljaj. Ne bilo kakav. Treba tvoj. Ne plačem za tobom. Odavno već pomiren sa tom činjenicom. Sa činjenicom da nisi više moja, da te drugi sretnom čini, da te ima, ali opet... kad me vidiš, ne znam kako češ objasniti taj sjaj u oku na koji se uvijek lako primam.

22.09.2012.

Crni anđeo.

Uvijek sam se pitao šta je bilo u tom "crni anđeo". Ona me tako zvala. Često.
Nikad nije objasnila. Nikad nije htjela reči zašto. Na bezbroj pitanja znala je ostati nijema, nedorećena.
Znala je da volim kad ne znam. Volim stvari koje ne mogu shvatiti. Volim izazove. Volim nju.
Nisam je mogao shvatiti nikada. Nisam ni kada je otišla. Inaće, sve je znala.
Znala je kad je lažem. A ja kreten, kao i uvijek. Nije mi manjkalo.
Helem. Danas mi objasni zajednička prijateljica. Dođe na temu. Onako. (mada nikad ništa nije onako al' et'). Nikad mi nije rekla sve što joj je smetalo kod mene. Ponos. Temperament. San. Zelene oči. Stav. Ponašanje.
Voljela je to. U istom i mrzila.
Još jedna zagonetka.
Pitanje bez odgovora.

21.09.2012.

Možda sretnemo se opet!

Prolazna je ljubav, to je znao od početka.
Uvijek kad čujem te prve riječi pjesme sve pođe ka zlu. Isti dan se pretvori u neki drugi, sve okolo postane bezosjećajno. Ne znam ni zašto. Njena sijenka postane najveća noćna mora. Prati me svugdje. I nije loše toliko kad opet shvatim. Lijep je dan. Moglo bi se malo i napolje. Nema druge.

20.09.2012.

One dream!

Negdje na kraju srca još uvijek čuvam nadu za nas. Za onaj frtalj neba, toplotu tvog zagrljaja, i pokoju zvijezdu da nas gleda. Da nam zavidi dok mjesec bježi, sakriven iza oblaka.

20.09.2012.

Na peronu broj tri rekla si kad u jesen nebo zaplače da ćeš se vratiti!

Hmmm. Već petu godinu jesen mi je najdraži dio godine. Još samo tri dana i tu je.
Ispod hladne svjetiljke, beton ćuti, samo vjetar i dalje priča priču o tebi, o nama. Priča o onom šta smo sve izdržali, kad bili smo drugovi, kad ljubav nas promijeni. Nekad davno. Stare skice listam, stare priče, stara slova tvoga imena, postanu nova, mastilo ih opet oboji, ponovi. Fališ mi.
Fale tvoje sitnice koje ostale su zapečaćene u očima ove skitnice što je znala i sada zna da ih cijeni dok plašt zaborava pada na sve što ostade prekriveno prašinom vremena.  Ali u upaljaču ljubavi nestaje plina i kremena, samo stara varnica, iskra proradi kada vidim oči slićne tvojim.
Kada nađem te "tamo gdje prestajem ja, gdje počinješ ti, gdje stali smo mi, gdje sada su drugi" kako Marko reče.
Samo ostaju snovi da jednom vratićeš se u one uspomene pored stare lipe gdje duša iskrvari posljednjim pogledom što ostade na tvojim leđima kako odlaziš. Ponekad se zapitam da li sam normalan što čekam ovoliko na nekog što naše snove ostavi za sobom. A trag u beskraju još uvijek boji noći, temperom crvenom k'o vino koje ne pijem od onda jer kroz čašu samo tvoje oči su ocrtavale horizont.
Nisam ti rekao, ali mrzim decembar, ili bolje prosinac.
Odnio je snove. Odnese ih svake godine, ubije nadu, polako, bezosjećajno.
Htio sam ti dati nešto zauvijek. Znam da nisi tražila ali ipak. Osjećao sam da trebam.
Prezime? Prezime sam mogao, ali ostade u prošlom vremenu.
A sjećanje. Heh. Sjećanje ostaje. Zauvijek. Ipak održah obećanje što dadoh sam sebi te jeseni.
Tužne sretne jeseni.

20.09.2012.

D-mol

"i proturaju priče da sve curice liče kad je čaša pri dnu,
pa dobro, možda jedna na drugu ali nikad na nju."  Pored enormnog bola u glavi, ujutro, samo ostane taj stih. Vrti se u glavi poput trošne ploče na starom gramofonu. I taj D-mol, taj put, prečica za bol. Kao da daje do znanja da sve što je nekad vrijedjelo još uvijek nije izblijedilo. Niti će. Ko zna. Čudna je stvar to srce. Čudna.
"I ostala je ploča 'Best of Ry Cooder,
I fina mala plava kutijica za puder,
I ja sam te ostao željan dok me bude,
Moja mila..."

19.09.2012.

Nije to srce što kuca, to snovi stidljivo kuckaju spolja da ih pustiš unutra.

Ponekad se tako sledim. Sa puno riječi u glavi, malo na jeziku. Baš kao tad.
Sjetićeš se toga. Tada si oprostila, ni prvi ali zato posljednji put.
Bez riječi si stajala, čekala objašnjenje za moje ponašanje, čekala objašnjenje za mene.
Ja nisam znao šta da kažem. A i ne bi promijenilo stvari.
Kažu da se čovjek ne poznaje po riječima, nego djelima.
Nismo više bili isti. Kraj se nazirao na širokom obzoru sudbine. Slutio sam kraj.
Ne. Nisam ga želio.
Tišina. Najgora je tišina. Svakim trenutkom stvara sve veći jaz među ljudima. A naš je trebao most, ogroman, ne satkan od riječi, i lažnih snova u par rečenica koje će iz nas progovoriti neki treći lik kopija nekog romantika gledanog na TV-u.
A onda, iznenada, suza označi kraj. U glavi truba označi kraj. Kraj kao u krstaškim ratovima. Samo što ja izgubih bitku.
Lako je biti romantičan. Samo treba prepustiti srce da misli umjesto glave. Dosta sam se puta uvjerio. Uz svevišnje molitve joj uzeh ruku i privih je na grudi. Pomislih slušaj.
Slušaj sve što ne smijem reči. Slušaj šta ono misli a ne ja.
Načuli uši.
Snovi se neće sami kazati. Ne vole biti usamljeni. Neko ih mora slušati.
Koji trenutak nove epohe tišine završi sa mojim rukama oko njenog vrata dok je srce lupalo kao nikad do tada.
Osjeti ono. Nije to samo bijedni organ koji pumpa krv. Ne.

19.09.2012.

Ni šake, šake dukata!

Ni šake dukata neće zamijeniti onu tvoju sliku kad uplakanih očiju izgovarala si teške riječi k'o olovo.
Zbogom. - Samo jedno, na kraju svega što imadosmo.
Barem sam se nadao više njih. Više puteva nazad. Očekivao sam to. Očekivao nemoguće, da jednom vratiš se, oprostiš sve. Da sve bude kao prije.
Kažu ljudi da nikad čovjek ne dobija ono što želi, nego ono što treba, tako valjda Bog daje.
Valjda je On htio da budan sanjam noćima opet isti sjaj u očima neke druge klinke koja ima suprotnu narav tvojoj. Koja će trpiti sve moje hirove, sve scene, koje si trpila ti. Dok nije kapnula kap koja preli čašu. Našu čašu. Čašu u iz koje pismo ljubav i povjerenje. Otrov i lijek. Ljubav nas otrova, valjda nismo pili dovoljno lijekova. Valjda nam je tako urođeno. Valjda je to tako pisano.
Tvoj inat i moj ponos. Koliko nam je zla donijelo, koliko crnih noći. Ali znam da je noć najcrnja pred zoru. Onda upoznah nju. Tvojim očima me gledala, smirivala. Doduše, ne zna kao ti ali je bolje. Bolje od ničega. Bojim se praznog. Praznog srca da lutam pred sijenkama noći, prošao sam to.
Promijenio sam se, iako te to sad i ne interesuje. I ne treba. Čuo sam da pričaš da me ne voliš.
Heh, znam te bolje od toga. Iako nikad nećeš priznati.
Znaš me bolje od toga. Još uvijek eksplozivnost smirujem tvojim rukama, u tvome zagrljaju s leđa, oko stomaka, kao nepotpuno pripitomljenu zvijer. Samo što zagrljaj ne osjećam, sada ga zamišljam.
Možda je bolje tako, još uvijek ne znam...

18.09.2012.

La storia finita con te!

Skoro pred spavanje, dok svi oko mene uveliko spavaju zamislih se. Dim cigarete me odvede daleko nazad, u jesen dok su kesteni plakali lišćem koje je krenulo kad vjećnom miru. Zemlji.
Vidjeh tebe na klupi uplakanu i vidjeh sebe kako ti prilazim.
Sve poče tog dana, nepoznata djevojka uplakana zbog nekog muškog kretena, kao što sam i ja.
Neki bi rekli sudbina, ili pogrešan potez u pogrešno vrijeme da tebe upoznam. Možda sam te trebao ostaviti. Jer, znam da budućnost mijenjamo svakim činom. Ruku na srce nisam ju ni imao tada.
Nije joj puno trebalo da smiraj nađe na mom ramenu dok ga je kvasila suzama ovlaš brišući s lica rukavom sivog duxa sa crnom prugom njene već nepostojane šminke. Ja sam je šutke posmatrao milujući njenu smeđu kosu prostrtu kao svila preko njenih leđa.
-Zanimljvo - pomislih. Djevojka koja me prvi put vidi, prvi put čuje moje ime tako odreaguje.
Ostatak sumraka provodih pokušavajući shvatiti njen psihički profil dok su se koraci gubili niz ulicu prema njenom stanu. Domu.
Broj zapisan na mojoj ruci jedva primjetih koji se gubio pod vrelom vodom tuša nakon teškog dana. Čudni su ljudi. Surovo dobiju snagu i cilj kad shvate da su nekom potrebni.  Nazvah je oko deset. Samo da provjerim kako je. Sa druge strane se javio potpuno drugi glas osobe koja je do malo plakala. Čudne su žene - opravdah je brzo.
Dok su njene oči ocrtavale mliječne staze snova zaspah. Sve je tako ponekad zbunjeno i nestvarno, sve dijeli tanka linija. Svrhu ubogom prosjaku pred strancima čekajući komad sreće.
Sutradan se sve brzo odvijalo. Jesen je to. Uvijek mi brzo prođe.
Čekah ju ispred zgrade oko sumraka. "Kao i sinoć..." - lepršavi glas pozdravi sa ulaza.
Ponekad je nemoguće zamisliti koliko su ljudi promjenjivi. Samo treba imati dobar razlog.
I onda, odjednom, osjetiš "to" što kuca u glavi dok se njene riječi gube u magli a pogled skrasi na tvojim usnama. Domalo prije njenih usana.
Iz dana u dan, mjeseci i godina, potpuni stranci naviknuti jedno na drugo. Dvije nekompletne ličnosti sa previše razlika, suprotno naelektrisani provodili smo dane.
Onda dođe jesen. Još jedna, zanimljivija od predhodne, i dosadnija od iduće. Uvijek tako bude.
Sudbina je pravila jaz između navika. Samo smo to jedno drugom bili.
A narod kaže kako je navika jedna muka, a odvika sto. Bude tako. Kad tad.
Naposljetku, gotovo na istoj klupi je opet plakala, opet zbog nekog muškog kretena, kakav sam i ja.
Naposljetku, bacila je naše snove niz rijeku nadanja da ćemo jedno drugom oprostit. A nismo imali šta.
Nova raskrsnica života uz nove suze divljih kestenova muški podnešena. Stariji sam za godinu. Nije to mala stvar. A ona... valjda je oprostila. Ponekad se javi, tek toliko da joj čujem glas, da podijeli neki događaj sa mnom. I tako se smijemo do suza. Do suza.

17.09.2012.

Thought run out!

Ako ikada uspijem preboliti sve što nisam nikad uspio, ako te uspijem zavoljeti barem kao nju, ako te budem volio više, obećaj mi da nećeš otići onda kad budem najsigurniji da nećeš.
Znam da svi vide kao nekog koga nije strah ni čega, ni Boga - reče mi stari nekoć.
- Nije to sine, dobro. Znaš, treba biti ponizan. Znam da si temperamentan i agilan. Isti si kao on, aludirajući na amiđu koji je iste naravi kao ja. Bez straha, pun ljutnje, nervozan, uvijek spreman poskočiti za svaku sitnicu i stati u nečiju odbranu.
Ne smjedoh mu reči čega me strah. Svako ima svoje strahove.
Moj je da zavolim. Da zavolim opet. Jer... jednom već jesam. Nisu bile svjetle boje osim nje, njena boja ostaje svjetlost. I onda se gadim samom sebi. To mi ne treba.

17.09.2012.

Pismo prošlosti!

Nikad me nisi shvatila. To danas znam, poslije svega što smo prošli, kao klinci na onoj ljuljačci koja je tada značila sve, ali ipak, puno puto sam rukom prešao preko onog mjesta gdje si urezala naša imena i datum, na dva, tri dana prije nego što si otišla. Bili smo klinci.
Tada nisam shvatao zašto si plakala, ali sam ipak brisao ti suze što su kvasile lice. Sada znam da to nisu bile suze, nego tuga, pretvorena u gorke kapi.
Misliš da sam zaboravio? Ne. Nije to tako lako, iako sam želio, puno puta, puno trenutaka dok je violina jecala pod pratnjom klavira a zvučnik podstaknivao srce u novu eru nesreće, ili sreće što te nekad poznah.
Možda nekad pročitaš sve. Možda za idući rođendan, ili neki sljedeći. Valjda shvatiš da sve što si onda rekla bješe istina. Da bila si prva ljubav što krio sam danima, godinama, a nisam trebao. Nisam smio. I grijeh je počinjen, nije bilo više nazad. Znao sam to dok si mahala kroz prozor odlazeći u nepoznat svijet. Ja ostadoh, sam sa melanholijom što me opisivala i odavala.
Još jedno zauvijek ode u nepovrat, jedno obećanje, jedna ljubav, jedna žica istrgnuta iz gitare što sviralo je srce pjesmom skitnice što plače suzama koje imahu boju krvi raščupanog srca i duše pretvorene u pepeo.
Sretan ti rođendan, samo to htjedoh da kažem. Ne postoji drugi način od ovog.
Na staru adresu je stigao poklon što ga poštar vrati i reče da niko nije odgovorio na kucanja.
Barem sam pokušao, tješio sam se dugo. Mali komad papira satkan od riječi što prećutah ostade u ladici stola na kome je dosta puta napisano tvoje ime. U stihovima što sadrže slova tvoga imena ostaćeš zaključana u satu tvoga vremena. Negdje daleko.
I prođe, šesta godina od kako te nema, Proči će još toliko, znam. Samo budi sretna, jedino je to bitno meni. Valjda je bitno i tebi.
Tek ponekad shvatim one citate što čitala si iz Malog princa. Tada je to bilo dosadno.
Sada je postala autobiografska, znaš. Žao mi je.
Žao što te kao ružu ne stavih pod stakleno zvono... ali, opet bi uvehla. Tako je pisano.

17.09.2012.

Dok čekaš sabah sa šejtanom!

Prijatelju,samo tako te sada smijem zvati.Moram da te se sada sjetim,jer ova noc budi cudne osjecaje,tebe nema,a zora nece da svane,ali ti ipak imas njega,ja imam nju,iako mi nije ni mrvu ljubavi pruzila kao sto sam ja tebi. Kako je tebi? Pored njega brojis zvijezde,trazis trag svojoj sreci. A nista ti on nije dao sto vec nisam ja. Ali sudba kurva,uvijek izvuce nekog asa iz rukava,imam sve,zasto nemam tebe,jer kad imam tebe onda imam sve,a bez tebe to draze mi je da si tu kao prijatelj nego da te nemam nikako. Da te na rastanku poljubim u obraz,okrenem ledja i idem svojoj sreci,iako znam gdje je ona. Ali ko trazi naci ce.

17.09.2012.

Concrete!

Samo list papira,tvoja slika i kisha sada je tu, ona s loknama, ta ti je bila najdraza.

Gdje si sada?

Zasto je pao taj most ?

Gradili smo ga ljubavlju, branili strpljenjem i povjerenjem. Kako se srusio ? Ko je dopustio ?

Ma vise i nije vazno. Davno je proslo, prosao onaj osjecaj koji me pratio kao sijenka. U stopu.

Ona praznina i tama. Ona čadž kada shvatio sam da se nas san pretvorio u prah.

I proslo je, ali nema naseg mosta. Dozivas me s druge strane, ili se samo tako cini, struja rijeke zivota gusi tvoj glas. Gotovo pa je nestao.

 

Povjerenje je nestalo. Nestala si i ti. A nedostajete mi oboje, vjeruj mi.

I pokusavam da utolim glad, da nadjem onu neku tebe, barem slicnu tebi, i taman kad pomislim da je slicna onda shvatim da nije, i glumim zagrijanog, glumim zaljubljenog, glumim prijatelja, ljubavnika, provodim dane u bedu, jer srce pati, iako ne zeli da prizna.

I povredjujem druge, vracam tvoj dug njima, i mrzim sebe, mrzim tebe, mrzim sto ovoliko volim te, a nisi moja, i nikada neces ponovo biti.

Pamtim to kao da je bilo danas, kada je tvoj otac stao izmedju nas a ti ga vukla, vukla na moju stranu, spustala sebe, dizala mene. Zasto? Da li si me ipak voljela, iako tvrdis da nisi ?

Ako jesi, jesi li me preboljela ? Jesi li drugog zavoljela ? Ciji si svijet sada ?

Nadam se, kazu da nada zadnja umire, da je ostalo barem malo od onoga naseg.

Ne trazim da vratis se,trazim da shvatis me, trazim da oprostis i zaboravis na sve.

I dalje mi je ista adresa, isti broj, nikada ga necu promijeniti iz jednog jedinog razloga.

Nadam se.

17.09.2012.

Mr. Lonely

Nocas hladnoca mi uvukla se pod kozu i osjetio sam tebe, opet nakon toliko vremena, koljena su zadrhtala, misao se vratila tebi. Puno mi nedostajes. Zasto nisi ti tu. Zasto nisi na njenom mjestu.

Veceras sam je opet lagao, nesvjesno, na pitanje „Sta ti je?“, odgovorio sam hladno i lezherno: „ NISTA!“.

A ti nisi nista. Zapravo ti si sve. Sve sto zelim a nemam. Zasto si dopustila da te u mraku trazim, da te mijenjam s njom kad ona nema ono sto imas ti. Ona me ne shvata, ne razumije, suvise hladnoce zraci iz mene. A nije to hladnocu, to je pozuda, samo prema pogresnoj osobi.

Sjecas se da sam samo tebe ljubio zatvorenim ocima. Nju ne smijem, bojim se da ne zamislim tebe.

A kad mi se ipak omakne, srce se zebnjom odjene, trese se, preskace, i nakon dosta vremena pita zasto. Zasto je tvoje ime jos urezano na njega, zasto je jos razbijeno u komade, i cijepa se dalje. Mracni pustolov u svome leglu, noci, nastavi dalje, ne gleda nazad, nego krene naprijed, ostavi proslosti da ga ponovo proganja, da ga stizhe, i uvijek ga stigne, samo je pitanje vremena, i on to zna, zato uvijek oprezno kroci, pazi svaki kamen na koji ce stati, jer uvijek tugom plati, a valuta je grozna kad placas tijelom svojim, i tijelo je odraz psihe, a moja psiha si ti, bila i ostala.

I samo papir i olovka shvataju moje emocije koje dovele su me do ponora, ponora iz kojeg nema izlaza, tunela bez svjetlosti na kraju.

17.09.2012.

Faith!

I ko bi rekao da če jedan totalni neznanac tako puno napraviti, da vas sa prečice vrati na pravi put. Da, ko bi rekao, a ipak ima tu nešto, nešto što čući duboko u nama i stvara taj prazni osjećaj nadanja. A svaku noć ta nadanja pređu u sanjanja, i onda opet oni osjećaju u srcu prevaziđu nova stradanja, i onako umorna od praštanja dadnu nekom nerijetkom strancu priliku da upotpune taj svijet, da se osjetiš ispunjenim opet, i budeš svoj, osjetiš onaj divljine zov kada si blizu njenog vrata, tjera te da zagrizeš, ostaviš trag na koži, i onda se sjetiš da si to već uradio mnogim i da je prošlo u nedoumici vremena, a u starom upaljaču ostalo je malo kremena, pa se okreneš putem sjevera, malo gore, iznad i ispod. Da! Onda vidiš plavi svod i znaš da si u srcu nekoga i znaš da neko misli na tebe neprestano, znaš da te neće povrijediti jer mu je stalo, stalo da bude mnogo više od ničega, i boli te više od svega ona sprega, onaj obruč koji ti je postao navika, hvata panika, a ipak radost kad osjetiš da ga nema, i onda znaš da nešto se tu sprema, srce ubrzano kuca, kucka kao kalajđija svojim čekićom, onako uznemireno i usplahireno, a ipak razgovjetno da ti do znanja da si zaljubljen, i vjeruješ da če prerasti u ljubav. I samo ti to preostane. Da vjeruješ.

17.09.2012.

And suddenly, change!

I sve se dogodi tako iznenada. Odjednom. Bez razloga i čini mi se bez ikakvog smisla.A sjećam se bola do juče, i sreće od jutros. Kolika promjena. Da li je to bilo potrebno?Kakve će biti posljedice? Da li će sreća trajati vjećno ili kao rutinski prestati onda kad najvišebudem siguran u nju? Čudno, ali nova stanja otvaraju nova pitanja koja nemaju odgovore kao ni ona kad je najviše boljelo. Da li sam sretan ? Mislim da jesam, ili ipak nisam, jer znam da će svejednojednom nekad, možda sutra, ustvari uvijek je sutra, biti kraj. A kraj je samo početak.Ili je početak onaj bizarni početak kraja, bol svih boli. Ili ipak to nije bol nego iluzija.Ali ako je to iluzija, onda mora da proizilazi iz nove iluzije. Onda je ovo sve iluzija. Svejedno.Ne želim da vjerujem u to. Nema smisla. Nema reda. Bolje da sanjam. Budan. Ko zna kakvo će biti buđenje.Sušta realnost je da se sve mijenja. A promjena se svi boje. I opet kad se naviknemo na njih kažemo da su bolje.A navika... čudna stvar. Navikli smo da živimo. A jednom kad odemo... ko zna hoće li nam ta promjena predstavljati problem.Kažu da je smrt početak drugog života. Onda ok. Meni početak ovog života nije tako loš. Ustvari i ne sjećam ga se.Ne sjećam se ni prošlog života, ako ga je bilo. Valjda to znaći da se neću sjećati ni ovog. To je dobro.Barem neće boljeti. Ali ponekad kao vjetrom naneseno zrno pijeska osjetim tu prazninu u srcu. Taj mali, gotovo zanemarivi,prostor u kome fali nešto, ili neko, kao san kojeg se sjećamo kroz maglu a ne znamo ni o čemu je, ni kako je izgledao, ali se ipak sjećamo. Opet čudno. Sve je čudno kad razmislim. Ljubav. Čudna riječ za veliki skup osjećanja. Ili velika riječ za puno čudnih osjećanja. Ne znam. Nije moje da znam. Stojim po strani, puštam stvari da teku i gledam.Čudni su ljudi. Gaze svoje principe da stignu do cilja kojeg bace pod noge za malo vremena.I onda shvatim da ljudi čeznu za promjenama. Možda je to sami Bog. Promjena.Svi se boje, strahuju od promjena, a dive im se. I čeznu za njima.Da, reći ćete da je to strah od nepoznatog. Možda. Ali ipak je promjena, zar ne?I ovo je promjena. Ili zamjena. Opet ne znam. Pišem samo ono o ćemu mislim.I uvijek mislim o nećemu drugom. Šteta.

17.09.2012.

Posljednje Zbogom

Jednom davno, davno u mom sjećanju. Onoj prošlosti mene kad su obećanja ostala na brodu sa šupljom građom i oronulom posadom i zaplovila put nebesko dug put prema dnu. Možda dnu života, ali kao ping pong loptica odjednom krene na bolje ali obećanja ostanu tu na dnu. Baš se jednog sjetih, pazi mene sjetih, ne sjećaš se stvari koje nikad ne zaboraviš.

Bila je još klinka, sa plavim pojasom Tkd-a i velikim ambicijama u životu. Priču na stranu, i mogla je. Sve se desilo neplanski, nestvarno kad sad razmislim. Njen brat je studirao sa mnom, pa smo se najzad sreli. Dok se boja njene kose miješala sa bojom duže kafe sa mlijekom i dim cigarete pomiješan sa zvukom upaljača i njenog kašlja. Prvi put. Vjerovatno i zadnji da osjetim taj mir i spokoj u jednom pogledu o kojem sam razmišljao noćima. Bez poljupca uđe u moj svijet, kao da je tu uvijek i bila, kao da je praznina koja je ostala one noći kada joj obećah da nikada neću otići bila samo prekrivena i kao divlja zvijer puštena u đunglu osjećanja pomiješanih sa Bosaurinom koji mutio je noći, zore dočekivao budne. Kontra efekat, sve je bio kontra efekat.

Sjećam se i noći kad sam napuštao bezimeni grad. Hladan vjetar je skidao temperaturu vrelih riječi što ostadoše iza, i odnio onu jedinu suzu, što pokuša da opere grijeh. Uvijek sam znao za grijeh, nikad me nije ni ostavljao, ali nisam birao zlo. Ulične svjetiljke su grubo treperile, kao semafori, naranđasto, priprema, priprema za šta? Za novi grad, novu budućnost bez nje da sasluša svaki problem. Dok je bila dijete znala je to, valjda je od nje dobra djevojka ispala. Ostade samo nada, jer nije imala predispozicije za loše! Ne! Ni jednu jedinu.

Bješe 11. Decembar. Čekale su se prve pahulje da prekriju bijelim pokrivaćem kao nevinošću. Bješe 11. Decembar kad pobjegoh od sebe opet. U novi grad i novi svijet. Novo sve.

Ali sjećanja su stara, opet će biti stara, i samo starija... tako to ide.

Nikad više ne sretoh nju. Jedinu. Jedinu koja me zvala Mumi.

Valjda je to tako... sudbina je kurva...

17.09.2012.

Moj Dedo

Koliko god da smo isti ne bih vas častio porazom. Svijet je to- uvijek je dedo govorio. "

Opet će nas neki ćemer spopast. Urođeno u genima - reče - ta hoštaplerska narav. Nije bitno kako se zovu.Uvijek će neko drugo ime nadit' sebi i svojoj čeljadi. Sad su to bili četnici. 

A ustvari samo kost baćena među bosansku ščenad. Nek im je na obraz. Samo ne trebamo zaboravit, ako zaboravimo opet će se isto desiti. Opet će bosanske rijeke obojene bit' krvlju nedužne čeljadi i suzama majki. A ovi sa strane će trljat ruke. Najlakše je prodat' narod. A za obraz se gine dijete.Samo što su to šehidi. Nije to ni od Boga koliko je od naroda, moje dijete."

Sa džamije se začuo ezan i dedo zašuti. Usne su mu se micale u harmoniji molitve dok je hladnom, bosanskom kakoje stalno govorio, vodom umivao lice ocrtano borama i ruke. Stara kost.

Izlazivši iz sobe, zavrće rukav sa ocrtanim osmjehom na licu.

" Jesam li te zabrinuo? " - upita.

A ja nisam ni razmišljao o onom što on priča. Nisam shvatao. Bio sam dijete. Dijete tek odbranjene Bosne. Koliko su samo usta puna kad to kažem. 

Skinuvši staru francusku kapu i stavivši je na stranicu sjede pored mene i odmori ruku na mom koljenu. 

- Dijete. Moraš muško bit'. Treba kuću vodit. Brzo će mladost otić'. Neće babe uvijek bit' a i dedo je đe' tu. Sutra ćeš ti bit' glava kuće. Imat' svoju čeljad. Njima ćeš morat' puno više u glavu nego u guzicu.Otvorivši Preporod, ušuti djed, pardon, dedo a ja sam razmišljao onako površno. U glavi su mi jedino bile riječi " đe tu je ".

Kako on zna ? Zar nije jedino Bog tome kadar ?

Uvrijedilo me to. Otkuca pola devet i on se stacionira ispred TV-a. Pošto nije čuo dobro, pojača ga ono momački.

- Liga prvaka dijete, miješao mu se glas sa Bahom. -Ovi plavi su bolji.

Ja sa podsmjehom u glavi kako on ne zna da je to Inter mislio sam da je u krivu. 

Moj dedo. Nije on puno pričao. Sve što je rekao je u sebi imalo desetinu pouka. Tek ih sad doživim kao deja vu. Ne znam zašto. Ali dani prolaziše.Dođe dan. Gavrani se oko kuće sabraše grakčući na žicama od struje.Nana, uvijek sujevjerna, govorila je kako je to loš predznak.

 -Neće na dobro izać. Al' samo nek' je na Allahovoj volji. Samo to. Pa šta nam Bog da'.

Malo s akšama izleti babo iz kuće i otrča dedinoj kući. Bogami, dedo ode u bolnicu.

Reče amiđa da je moždani udar. I sjede u kola, i ode. Ostadoh u nevjerici. Ali ipak sa povjerenjem. 

" Može on to. I od smrti je on jači. " - govorio sam sam sebi u ogledalu. Kao da sam sam sebe uvjeravao. Dođe i babo kući al' njega nema. - Ostavili ga. - reče. 

Nikad halalit' sebi neću što ne ode da ga vidim. Nikad. Ko'kad dijete, pa te svi kao višak odvajali. " Šta ćeš ti, eto doće kući. "

Ali oporavljao se dedo. I bogami bi' dobro. Hoće da ga kući pošalju. Sve dobro. Al' nek' ostane preko noći.

Oko 7 kahvelenisalo se ispred amiđine kuće. Sve je kroz maglu osim onog kad babo uleti u kuću. Prvi put sam ga tada vidio kako plače. Kao dijete. Svima je sve bilo jasno. Ja sam bez suze podnio. Nije bilo suza, nisu imale iz čega poteći. Kao komad duše da se otkinuo.

Samo nijemo posmatrajući sve uđoh u sobu da se obućem. Sve je više peklo kako sam koračao prema kući dedinoj.Nazvavši selam sjedoh na tabure u dnevnom. Odmah do stranice. Do nane.

" Eto, Rusmire, nema više dede, ode... " - sjetih se te rečenice dok sam pokušavao pobijediti suze, baš kao i sad, ali ne uspjeh, i stavih ruke na lice da ne vide. Ne smiju vidjeti kako plačem - mislio sam u sebi smirivajući još uvijek bijes što ga bar posljednji put ne vidjeh. Izađoh iz kuće ne mogavši podnijet'.

Sljedeći trenutak sam bio kod amiđića, komadići pepela sa cigare su se odkidali zajedno sa komadima duše.Sutra je već sve bilo malo lakše. Pomirio sam se sa sudbinom. To je od Boga. Nikad mi smrti i nisu teško padale. Ovdje je samo pao gubitak.

Kopajući mezar. Dobrovoljno. Sam Bog zna koliko Fatiha je palo. Koliko bijesa ispoljeno dok je ašov uranjao u zemlju.

" Za šta živi se, toliko dobiješ, samo dva metra zemlje, ništa više. " - kroz glavu su prolazile njegove riječi.

Ali nije tako. Sada znam da nisi bio u pravu. Tu nisi. Zato što nisi ni umro. Još uvijek živiš. Ovdje. Gdje si oduvijek živio.

Dok sam posljednji put ljubio to čelo pazeći da ne kapne suza, kako efendija reče, oprostih se sa njim. Duševno. Valjda ćemo se vidjeti nekad. Samo to ostane na kraju. Nada.

Posljednji grumeni zemlje su padali na mezar. I proliše i ibrik vode. Činilo mi se da sam i ja mogao isplakati onoliko. Ali nisam smio.

Sjećam se tog posljednjeg ezana koji sam proučio samo za tebe na sedam dana od đenaze. Od tada ga nikad više i nisam proučio. Jer ne smijem. Znam koliko ti je dika bila kad čuješ. Valjda si čuo i taj. Pričali su mi ljudi svašta. Da si u ' vakat ' najbolje ezan učio,a onda od astme nisi mog'o. Koliko ponosan si bio. Prič'o mi je babo da te nikad nije vidio u gačama. Pričala je đenaza sama za sebe.

Ponosan.

Dostojan života.

Dostojan smrti.

17.09.2012.

Rain Man

Niz hladnu ulicu kiša kao temperom je oslikavala put ka jeseni. Prolazi to vrijeme, brzo, a ipak nekako sporo, kao kad čekaš presudu. Kao u hladnom hodniku sudbine, vidiš sva vrata, bez brojeva, i bez slutnje šta bi moglo biti iza bilo kojih. A presudu smo čekali. Presudu vjećnosti koji naša ljubav dobi zapečaćenim sjajem u tvojim očima.

I sretoh je danas.

Valjda suđeno, dok se lišće otkidalo sa grana, i bacalo u propast pod noge prolaznika.

Ne može biti dobro, baš kao ni srce koje njoj bacih nekad davno a ona, još sebi u glavi ocrtajem sijenke dok je okolišala.

Tražila pravi trenutak da ga zgazi. Nije oklijevala. A ljudi pričaju. Sve i svašta. I nije tajna da sam ja njeno zgazio puno prije nje. Nisam znao, iako to nije izgovor. Razmišljanje mi prekide njen osmijeh.

Upućen nekom drugom. Šteta - pomislih, dok se posljednji jecaji gušiše u dubini duše.

Baš kao i tada, nekada, davno, prije oluja, njene smeđe oči odisale su sjajom, i neka toplina se useli u onaj dio srca gdje je do tada bilo prazno. Čak ni vjetar koji je nemilo puhao joj nije mogao ništa. Samo nek' je ona sretna - nastavih ubjeđivati sebe kao da u to ne vjerujem, a vjerovah. Vjerujem i sada.

Krajičkom oka pređe preko gomile naroda, sudari se pogledom, i okrenu glavu. Okrenuh i ja. Ne znam zašto. Gotovo bez razloga, sigurno bez pozdrava. Koliko tužno. Do juče sve, od danas ništa.

Pokleknu srce na kraju poput ranjene zvijeri posrnule u snijegu koja ostavlja posljednje kapi krvi na bijeloj podlozi. Nije lako. Još jedna kap se krišom probi kroz lišće divljeg kestena i probudi me iz delirijuma. Počinje. Kiša. Sada evo i napolju. Otvorih kišobran, više da ljudi ne vide lice, nego zbog same kiše. Samo nek' pada. Težak uzdah stavi tačku na i. Progutah pozdrav i sve ono što je stajalo na duši. Ponos ote srce natrag i korak se pruži dalje. Još jedna stvar od koje odlazih. Par slova koja kriju onoliko toga da ne bi stalo ni u oveću knjigu anatomije.

Valjda opet, nekad, kad nebo zaplače sretnem je. Ide jesen, a nada sa njom.